Kamenčići

Ranjeno je ovo vrijeme
na čijim jastucima spavamo
i magle se ne podižu
iznad pragova onih
koji u maglama žele ostati
ma koliko guste one bile…

Suze su postale
samo slane kapi
bez istine
bez sjaja oka iz kojega su kapnule
i ne mirišu više
dunje na ormarima…

Ne udišu više svi proljeće
i ne smiju se
kada ih kiša dotakne
nemaju odraza u ogledalu povjerenja
i šutnja
postaje njihova visoka ograda
iza koje su sakrili
jedno veliko ništa
i zarobili ga u ukradene dragulje
s nadom ako je ništa u njima
možda postane nešto…

Dok o svemu tome mislim
šetam sama pored rijeke
gdje su nekad naši koraci odjekivali 
najednom
osjetim kamenčić u cipeli
i ne diram ga
pomislim
neka šeta sa mnom
neka se iznenadi
na koje ću ga sve puteve povesti…

A ti
ne znam gdje si
ali ako te zatekne pljusak
dok u potrazi za odgovorima
lutaš nepoznatim ulicama
onako u trku
zastani pod mojim kišobranom
neka ti zamiriše moja kosa
na one zaboravljene dunje na ormarima
i udahni sa mnom proljeće
pa ćemo se smijati kiši
i glasno
jako glasno viknuti
da porušimo sve ograde
i da nam nikada
dok šetamo
ne smetaju kamenčići u cipeli.