Često nismo svjesni našeg utjecaja na svijet oko nas. Jedan osmijeh, neke riječi, ljutit pogled u prolazu, poljubac na kiši...ponekad su posljedice puno dublje no što se čine na prvi pogled.
Ponekad se pitam tko je u ovom trenutku bacio kamenčić i uzburkao vodu moga jezera. Namjerno? Ili uopće ne zna kako je utjecalo na mene? Na tebe?
Neke želje koje su bile sve u tom vremenu danas su poput sna, kao sjećanje na dane kad si bolestan, tek blijede kopije života kojeg sam živjela tada. I koliko god se trudila dozvati svu snagu sreće, tuge, ushita ili straha ne ide. Ostaju samo sličice koje su gradile mene, koje su me dovele tu gdje sam sada.
I boreći se sa sobom, nagovarajući sebe da vjerujem u tadašnje istine (u one staze za koje sam mislila da su moje, držeći kvaku baš tih vrata i gledajući tvoje oči) shvaćam da sam izgubila bitku i pobijedila u isti mah. Jer kamenčić je pao ili malo prije ili malo kasnije i otvorio neka druga vrata. A ja sam i ne znajući prošla kroz njih.
No comments:
Post a Comment