Ponekad onako usput u prostoru zamagljenog stakla svojom drhtavom rukom u jednom mahu duse svoje...napisem da te VOLIM...
Monday, March 14, 2011
. Poželjela sam da umrem... da nikad više ne vidim svijetlo dana....
Prilazila sam mu polako,s nadom na licu i bolom u srcu.Pogledao me hladno...od tog njegovog pogleda slomilo se nešto u meni,kao komadi stakla.Rekao je da sam mu zabava i da želi samo to i da budem...tišina je vladala mojim umom, uspijela sam čak i čuti otkucaje svoga srca... nisam shvatala, nisam mogla, nisam vjerovala.Pitala sam se ko je ova hladna osoba,ovo ne moze biti on,tražila sam onaj njegov prelijepi pogled i onaj njegov slatki osmijeh,koji sam voljela više od sebe same,ali u njegovim očima vidjela sam samo hladnoću i prazninu.Približavao mi se sve više...osjetila sam vrelinu njegovih otrovnih usana...ljubio me tako bezosjećajno i tako hladno....pokušavala sam otići,ali nisam mogla,nisam imala snage...željela sam ga čvrsto zagrliti,isplakati se i zauvijek ostati uz njega...kroz glavu su mi prolazile riječi.Šta sam uradila, kome sam vjerovala, ovo ne može biti on...skupila sam hrabrosti izmakla sam se,posljednji put čvrsto ga zagrlila i poljubila...koračala sam polako,tražila sam smisao svega.Smisao života i postojanja u svemu što je vec odavno izgubilo smisao.Pitala sam se zasto me unistava?Kako nakon svega može biti tako bezosjecajan.Zašto je ponovo stvorio nadu,ponovo me hladno i bezosjećajno ostavio.Zašto?Željela sam znati razlog.I dalje nisam vjerovala da je to on, mislila sam da ima prokleti razlog takvog njegovog ponašanja...ponovo sam ga zvala. Približavao mi se i gledao pravo u oči kao da je želio da patim,da me boli, da me moji najbolji prijetelji bol i patnja ubiju...rekla sam mu da ga mrzim,da mi se gadi...pogledao me još hladnijim još bezosjećajnijim pogledom... okrenuo se i otišao...ja sam ostala na klupi...gledajući kako odlazi, kako blijedi. Znala sam da ga više pored mene nikad neće biti.Da nikad više neću vidjeti njegov pogled,njegov osmijeh.Krvave suze su mi padale niz lice...dugo sam jako jecala.Osjećala kako mi se srce lomi,kako nestaje veliki dio mene,moga života...gledala sam rijeku,mjesec i zvijezde. Mrzila sam tu prokletu hladnu noć,tu samoću...Poželjela sam da umrem...da nikad više ne vidim svijetlo dana....
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
No comments:
Post a Comment