Ko jos ima nekoga osim sebe samoga.
Dogode se iznenada trenuci kad covjek naglo progleda i shvati da ima tako mnogo ljudi oko sebe ali da zapravo- nema nikoga. Covjek je uvijek sam u najvecoj sreci i najvecoj zalosti, tu i tamo svi mi imamo mnogo imena i prezimena i lica i osoba kraj sebe koji cak nisu ni u stanju da nas vide kakvi istinski jesmo. Vide nas onako kako zele da nas vide, kako im odgovara u njihovom svijetu zivotne imaginacije.
Trenutak u kojem sam shvatila da je sve velika iluzija i sve te "trebam te da ne budem sam-daj mi sto vise i trazi sto manje" ljubavi- i sva ta prijateljstva "trebam te da mi popunis dosadu slobodnog vremena ali te uistinu ne vidim i ne zelim da se trudim da te istinski vidim"..
Da,taj trenutak razbijanja iluzije bio je najusamljeniji trenutak kojeg sam dozivjela u zivotu. I neka mi vise nikada netko ne kaze da se suze pojavljuju kada nam je najteze. Ne, to nije istina. Onda kada nam je najteze- suza nema. Samo jedna duga i razarajuca tisina.
Trenutak u kojem su se rasprsile sve ruzicaste istine takodjer me je i oslobodio svih laznih nada i uzaludnih ocekivanja. Danas vise ne ocekujem nista od nikoga. Ponekad ni od sebe, jer vidjela sam da se covjek ponekad plasi i sopstvenog uspjeha pa stane i krene na drugu stranu. Vidjela sam da u ljudima ima jedan destruktivan dio koji zeli da unistava ono za sto smo se vezali. Sve je to u stvari strah. Strah od uspjeha, strah od istinskog vezanja, strah od slobode, strah od buducnosti, srece i sadasnjosti. Plasimo se znaci zivota ali zacudo-ne plasimo se smrti, iako je jedino smrt ta koja odnosi sve. A dok je nas nema smrti, kad je smrt nema nas. Zasto se onda plasimo zivota. Najvece zivotne pogreske (iako bi se sad moglo dosta dugo diskutovati o tome sto je to uopste pogreska) nastale su na putu kojim smo krenule da izbjegnemo "veliku" pogresku.
Nemam nikoga, oslobodjena sam svakih iluzija, a toliko je ljudi oko mene koji me sprecavaju da budem uistinu slobodna.
Zeljela bih da sam ptica.
Bila bih sa svojim krilima daleko od jata.
No comments:
Post a Comment