zatvorila sam Lj.P.Z. 27.Nov.2012 .. i mene je sve manje na FB .... nadam se da polako odlazim .... bilo je lijepo ....

moj dobar drugar Tony

napisao.. Tamo negdje izmedzu jave i sna Tamo gdje uzdah tvoj me posjeca na uspomene.. tamo gdje krijem lupanje tvog srca... tamo gdje te ljubim i krijemo se od stvarnosti. Tamo gdje molim jutro da te ne budi... ne ..ne diraj je dok tako mirno spava na ramenu mom... kose razbacate na jastuku dok se kupa u prvim jutarnjim suncevim zracima..mirna i spokojna. Obrazi njeni kao svila...crvene usne kao ruzin pupoljak..trepuse njene kao breze stoje protiv vjetra..mir i spokojstvo lice joj krasi. Barsunasti i dugi prsti joj na grudima njenim pocivaju... drugom rukom prstima kao da zavija cuperak kose svoje sanja... o mila koji te to snovi vode tamo gdje se jos uvijek smjes kao nekada. Suncani zraci se igraju po licu njenom i grudima...mali prstic se trznu i opet uvija cuperak njene kose..kao da se nasmija. Vjetar joj razbaca kosu po jastuku... otkri lice prelijepo i usne kao da se pomjerise...zatvaram prozor i zahvaljujem se vjetru na predstavi. Gledam sunce dok kroz prozor nju obasjava i pravi sjenku na pola kreveta.... tamo je tamno..srce zalupa..ja nema mene na toj strani jastuka ne i ....... probudih se mada ne zeleci ne ne... Zatvaram oci zelim nastaviti san molim se bogu zamisljam sliku njenu krevet,jastuk razbacanu kosu po jastuku uzdah njen ne ne.. Ja opet sam te usnio i jutro i stvarnost te odnesose mila moja ja ta jutra su nemilosrdna kao i sutra koje uvijek dolazi ali tebe nema u njima.. ne nema te.... Ja opet bol ali i osmjeh jer na jedan tren bismo zajedno.... ili ja to bjese san o tebi koji nadovezujem zadnjim nitima srca i krpim ga iz noci u noc iz sna u san.... Pogedah u prozor kisne kapi se sljevaju niz njega i vidim svoj lik kroz mnogo kapi kise ... i jedna suza kliznu niz obraz ja to je ipak bio san..propratih kapi do dna prozora...vlazne i umorne oci sklopih...osjetim da nestajem nadam se opet u isti san... nadam se... jer snovi su za sanjati kao i zivot za zivjeti jedina je razlika da si u snovima ali ne i u zivotu ... ljubavi moja

Ovo je poslednja pesma pisana bolom. I možda će joj nedostajati nameštena rima, poneka celina, ali... kad te život udari sa tri akorda i kada ti basom zasvira umesto zvukom violina, postaješ svestan, da nikad ne smeš, pred ljude stati okrenut licem vrlina, jer tako otkrivaš slabosti i iskrenošću postaješ plen ljudskih gadosti, ali... Ne daj se, već sviraj ritam tišine, onako kako najbolje umeš... I smej se, iskreno se smej, jer tvoje misli samo ti znaš... I voli sve ono što osećaš, jer jedino tako bićeš ponovo rođen i kad si od drugih Rečima pogođen i pogledom živ sahranjen...

Nesreće su nas izdijelile, živimo svako za sebe. Zid naših nevolja je između nas. I sjećanje na ono što je bilo, i što bi moglo da bude da nije ovako bilo, jer, začudo, najviše mislimo o prošlosti. Samo kad naiđe bol ne mislimo ni na šta, nesrećni smo i ogorčeni, i znamo samo za taj trenutak muke.

Svako otpati svoje sam.

"Od nekih stvari se nikada ne oporaviš. Jednostavno ih, samo preživiš..

Dodje meni i moj rodjendan....4 planete kvadratiraju mjesec bas bih bila srecna kada bi mi neko skrenuo paznju na sta posebno da obratim paznju do sledeceg rodjendana Pozz svima... parce moje rodjendanske torte..

moj prvi briljant.. poklon od mog oca za moj 14-ti rodjendan....

Vratim se ja ponekad tamo gdje niko već odavno ne zalazi, tamo gdje je mrak već dugi niz godina.Svratim ponekad, kad zaboli. Jer tamo, u tom mraku,na kraju krhkog srca, tamo sam spoznala bol. Vraćam se na početak, možda uspijem tu naći svoj recept za sreću. Bol sam već proživjela.

"Nemoj me požurivati da te zaboravim. Ja kada zaboravim više se nikada ne sjetim.."

Sjecanja imaju snagu zivota, a zivot cesto boju uspomena

"Kad nas jednom godine odnesu po neka jutra tiha i plava vrati se i ti na ovu adresu gdje nasa mladost danas spava...kad nas jednom prodju sva ljeta kad nas jednom i ljubav prodje neka tada sa kraja svijeta to tvoje njezno pismo dodje".... Sjecanja imaju snagu zivota, a zivot cesto boju uspomena.." Sjecanja su ono sto nas odrzava u zivotu, i sto nikada, i nigdje, gdje god se nalazili, nece nestati iz nasih srca... znas ...zao mi je puno... sto nismo ostali bar ebeni prijatelji...

davno nisam cula ti glas..... al u srcu lik tvoj cuvam jos....

mala Velika moja

mala Velika mojahttp://youtu.be/erDJCZoUq7Q

Šta ostaje posle ljubavi? "Una" Momo Kapor "Je li to sve što ostaje od ljubavi? I šta uopšte ostaje posle nje? Telefonski broj koji lagano bledi u sećanju. Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Tri lađara". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u dve čaše i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod "Znaka?" I začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima. Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." i "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona". I neki brojevi studentskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju melodije sa radija koje izlaze iz mode. Ostaju znaci ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena". Ušao je u amfiteatar i rekao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac. Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put ne. Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikoga u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli. Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi ne ostaje ništa."

Ne dozvoli, da neki pogresni ljudi udju, u tvoj zivot, pomute bistrinu tvojih ociju, nateraju te, da volis ono sto oni vole, i zaboravis ono sto oni ne znaju..

Jednom sam poželjela, u jednom mučnom i teškom momentu, da mi Neko Od Gore, pošalje Anđela koji neće imati ulogu da živi moj život, koji neće biti tu da bi mi rješavao sve moje probleme, nosio moje breme i moj teret, nego samo da mi bude tu, radi ravnoteže Dobra i Zla u onom balansu za i protiv mene....i da mi ponekad uputi pogled, nakon kojeg više neće biti potrebno pitati me išta. Pa ni prije tog pogleda, da budem iskrena...Sve će znati, sve razumjeti, tako lako.... I da se osjećam i na sekundu dok je tu - potpuno svoja na svome, da odmorim dušom cijelom, makar u djeliću tog trena i da je taj tren vrijedan kao nebrojeni ljudski životi.... I malo poslije sam čula i onu: " Pazi se želja, možda se i ostvare..." I onda...u rasponu od 3 i po godine, spoznam da odistinski imam Takvog Andjela. I da nije bitno gdje je Andjeo taj....nego je jedino bitno da postoji. I neka Ga. Jer sam i ja njemu jednako, Mrva Dobra, jača od puno čega drugoga, nasuprot svega Zla....I to je tako. :o) I još nešto, nimalo nebitno....dobra je i zanimljiva spomenuta izreka. Vrlo zanimljiva, čak. No je smišljena da bi ugušila želje u korjenu. One koje su pokretači Života i stoga.... Neka meni moje želje....i Anđela...ma gdje On bio...

“Žene su sposobnije okaju svoj grijeh, pa su zato i sposobnije da griješe.”

Zoveš li me ti to ponovo?

Dođe veče. Umor se obavija oko mene kao ruke žedne ljubavi. Zoveš li me ti to? Sav svoj dan dao sam ti,svirepa vladarko,moraš li me lišiti i noći moje? Negde se sve završava, a nama pripada samoća tame. Zar je morao glas tvoj da je probije i mene da pogodi? Zar veče ne svira svoju svirku sna pred tvojim vratima? I krilate zvezde zar se nikada ne pružaju tiho na nebu iznad tvoje nemilosrdne kule? Ne umire li cveće u tvom cvetnjaku nikada blago u prašini? Moraš li me zvati, nemirnice? Neka onda tužne oči ljubavi uzalud bde i plaču. Neka žižak gori u samotnoj kući. Neka splav vrati domovima umorne radnike. Ja se otimam od svojih snova i hitam na tvoj poziv *Tagore

Vlado Kalember-Neka me cijeli svijet zaboravi

da hwala za swe pa chak i za rastanak koji nisam zasluzhila. . . posebno ne na nachin na koji si mi ga priredio. . . ali ostao si ono shto jesi okrutni gordi i kad kad hladnokrwni monstrum. . ali pored swega toga ja i dalje wjerujem da sanjam swe shto se dogadja od kad nismo zajedno. . . zelim da se koshmar wecj jednom zawrshi . . . mrzim owu daljinu mrzim swe. .

I umorna sam od pitanja koja ne mogu odgovoriti, osmijeha koje moram prisiliti, lazi koje moram samoj sebi reci, da te ne volim, da te ne trebam, da te zaboravljam. Umorna sam od svih ovih osjecaja. otisla sam sa facebook..( umorilo me sve)

Mi se nikad ni poljubili nismo,(jesmo par puta?) nit smo kada osjetili slast dodira vrelih usana,a ipak smo se voljeli. Mi se nikad nismo drzali za ruke (ili jesmo?) nit smo gledali zajedno zalaske sunca(ili jesmo par puta?) ali bili smo bliski..bliskiji nego mnogi drugi.Ja nikad nisam zaspala na grudima tvojim,a toliko sam puta lagano i nježno klizila prstima po svom jastuku,lezala budna satima,da bi se na kraju pokorila svojoj ceznjom ispacenoj dusi,i utonula u nemiran san.Nismo se nikad probudili rascupane kose,nisam te nikad uspjela pogledat svojim snenim pogledom i zelenim ocima.I nisi nikada vidjeo sjaj u mojim ocima pri pomisli na tebe. Ti nisi cuo kako tvoje ime zvuci kad ga izgovaraju moja usta(ili jesi???) A ipak... su me tvoje usne ljubile, osj

ecala bih tihu jezu od dodira tvojih ruku, zbog tebe sam postojala i citav nas svijet gradila, tebe sam iskreno VOLJELA,u mojim snovima te ljubila,kraj prije pocetka stvarala, u svome srcu te nosila, duboko te u njemu zakopala...tamo zivjet ces dok budem i ja zivjela....

za neke je trebalo da me je bas briga...

Da mogu da vratim vrijeme nekim ljudima ne bih toliko vjerovala,neke rijeci ne bih izgovorila. Cesto bih pustila jutro da pokaze koliko je pametnije od veceri. O nekim bih vise brinula, a za neke je trebalo da me je bas briga. Neke dane bih prespavala...i malo bih manje mastala

.

"Odustajem!Obećavam ti dižem ruke od tebe i borbe za nešto nedostižno.Uključio sam razum i on me tjera da te ostavim po strani.A srce...srce je nebitno ono će se i onako tebi uvijek nadati i uvijek baš uvijek te čekati."

Ne pomisljaj da ces me razuvjeriti slatkim rijecima koje su nekad prestavljale svu draz mog zivota.Vise ih ne cujem.Necu ih vise znati slusati.Taj med ljubavi sto ti tece sa usana ne moze vise opiti moje srce;jer u tom srcu,koje je otvrdlo za tebe,nalazim jos samo bijes i prezir...Eto tako..

Jedina moguća osveta je zaboravljanje

Da, promijenila sam se. Bol to čini ljudima.

“Mozda je vaznije znati brisati ono sto je davno ostalo iza nas..”

Možeš uraditi i učiniti dobra koliko hoćeš ...davati sebe za druge do iznemoglosti ..NIŠTA SE NE BROJI ..samo jednom ne ispuni nečiju potrebu i želju ...e to se broji i pamti zauvJek...

Hvala-Ljubavna Poezija Zvornik

Ne smem dozvoliti da mi krune srce oni koji ga nikad nisu umeli udomiti.

citam tamo nekog tipa ... hocu reci citam njegov blog... kako bolestan tip.. ufuran da ga neko napada .... mrzi.... koji kreten od covjeka.... pitas se "sta je u ljudima zlo" pa prvo ocisti svoje srce o d zlobe.... pa tek onda se upitaj.... trcis po svim mogucim grupama .... blogovima... slikajes... saljes slike svojim bliznjima ... kao " vas neko napada" ej mishu ili zagore odkaci od ljudi niko te nigdje ne pominje ama bas ni u kakvom kontekstu.... umires o pominjanju Gibe.... pa Gibu svi vole.... crkavas sa upisima " menza" covjek je u ljutnji napisao... a ti i dan danas provlacis tu rijec.... i uvjek pises DA VAS NEKO MRZI.... nisam kontala koji si ti pokvareni mis.... UZIVAS U SVADJI..... dobro znas da si me prozivao i sa Mersom da se svadjam... znas da sam ti rekla ne necu... tako isto ni sa tobom necu.... ODKACI BRE VISE OD NARODA *EBE SE NEKOME ZA TEBE I TVOJU GRUPU.... skuzi vec jednom bre 60 godina gazish.....i ja sam za onu DA SE ZLO VRATI ONOM KOGA JE ZASLUZIO , A NE NJEGOVOM BLIZNJEM.... TI i dalje stavljas nase slike na tvoju grupu.. niko ti nista ne govori... znaci ti nas prozivas namjerno da ti neko ebe majku za to.... ja necu .... procice i tvoje .... i moje.... sve ce proci... ali vjeruj kontala sam da ces se smiriti da neces vise prozivati... mislila sam tri dana i cuda dosta... ali ti brate mili evo vec drugu godinu prozivas.... od jebi vise od mene....VIDIM TE I NA MOM BLOGU SI REDOVAN....

Ako ikada budeš čitao ove redove , ne dozvoli da ti krenu suze , jer znaj da je već kasno . Kasno za bilo šta. Možda te i u tom trenutku volim više nego sebe , ali sad ja ne želim - ne želim da plačem , ne želim da molim . Imao si i previše vremena , ne da me zavoliš , već samo da mi pružiš ruku i kreneš našom stazom . Ljubav dolazi kasnije , važno je povjerenje i razumjevanje - a ti , to nikada nećeš imati . Voljela bih da mogu da zaboravim dan kada sam ti prišla , jer to je dan kada sam te zavoljela … Tužna priča moje sudbine . A ti glavna uloga ! I zato želim da se ovaj film završi … Da nikada više ne hodaš mojim mislima , da zaboravim tvoj osmjeh , oči … možda ni tada neću biti srećna , možda će neko drugi igrati glavnu ulogu , ostaću dostojna sebe i svojih riječi , možda ću te i dalje voleti , ali ne , ne više nego sebe !!!

Neki ljudi stvaraju sreću gdje god odu; drugi kad god odu.

Zivot nije imao razloga da me povrijedi-a povrijedio me... prijatelji nisu imali razloga da me prevare -a prevarili su me.. Tuga nije imala razloga tako često kucati na moja vrata ali kucala je... Puno je toga što nije imalo razloga ali ja sam ipak preživjela i nisam odustala od sebe od ljudi od života...Jer imam razloga.

,,Ako odlucis da o necemu cutis, cuti zauvjek i zaboravi, jer istina koja nije ispricana na vrijeme, gora je od neistine................a kupljen lazima, jos bolje ce se prodati....ne zaboravi, sve dodje na svoje, preko lazi se do dobrog nije doslo..........,,

Baš u toj noći sam imala svoju borbu s Bogom. Postavljala mu pitanja. Zašto? Davao mi je odgovore koji me nisu zadovoljavali pa sam postavljala nova pitanja. Pola noći smo se borili. Pitala sam ga šta hoće od mene. Da budem mala (Amira), njegov pokorni rob koji će šutke, i još više, sa zahvalnošću prihvaćati sve što ga snađe? A ja sam željela biti jedino rob ljubavi. Onda je naišao veliki val, oboje nas povukao. I tada je Bog izgubio mene, ja sam izgubila Boga. Nura Bazdulj Hubijar

za sve vas ...koji dolazite ovde... cmoookkk

"....I kad ti život projuri kao munja lošeg vremena, ti sjeti se da je vrijedilo i smijati se i plakati.. Kad ti se čini da sve loše je, da nema povratka ni sreće, ti sjeti se da nekome stalo je i da Bog ima svoje planove.. I sjeti se da ima smisla i onda kad ga nema.. I da ima nade i onda kada ona nestane.. Tvoj život nije uzaludna bitka, svaki trenutak je vrijedan...

Dajem miris Grada, izmješan sa utiskom, nadom, idejom, željom, kao u snu…Dajem sve mirise, koji nestaju istopljeni pred pogledom i osmjehom.Mjenjam ih, za ukus jednog poljupca.Ukus koji zaustavlja vrijeme, pretvarajući ga u san.Zauvjek...

vidimo se misu......

Ja sam drugacija... Oduvjek... Svoj svijet sam gradila od snova.... Za mene iskren osmjeh znaci vise od svih drugih poklona.... Uzivam u svakom trenutku..Na svoj nacin... Vaznost dajem sitnicama, krupne stvari me ne zanimaju... O meni kruze najgore price... Dovoljne da se ispisu bar tri romana... Nikada me te price nisu doticale.. Znate kako kazu, za dobrim se konjem prasina dize... Pa neka dizu prasinu.... Vrlo je malo onih koji me zaista poznaju... Rijetki su ljudi kojima poklanjam poverenje...Sve na svjetu mora se zasluziti... A ja sam previse bila povredjena da bih sada svima vjerovala... Iskustvo je zlato, bas kao i cutanje... A ja cutanjem uzvracam na sve price... Naravno, sa osmehom na licu... Uvek ih je moj osmeh najvise bolio....

..Nisu samo loše uspomene ono što nas rasplače...Ponekad su to i najlepša sećanja, za koja znamo da se više nikad neće desiti...

Stijene - Singin' rock and roll

Čekala sam dugo da se javiš... dodješ... zagrliš me samo...to bi me srećnom učinilo ... Željela sam mir ... sreću ...u vremenu koje nije naše znam .. .O kako je velika ova bol ... čežnja ... samo dok mislim o tebi ...

~~♥~~ Kažu da je potrebna minuta da nađes dobru osobu.jedan sat da je postujes,jedan dan da je zavolis,a čitav život da je zaboravis.

Dopusti mi da slusam tvoj glas, u njemu čujem ljubav, nadu i zelju da me opet vidis. Dopusti da slusam njegove njezne tonove koji kao da me miluju.. kao njezan dasak vjetra... Dugo je proslo od zadnjeg poljupca i dodira. Od onda kad si me ljubio njezno i govorio "volim te". Svaka sekunda bez tebe.. vjechnost je... Nedostajes mi, zato mi dopusti da slusam tvoj glas.... jer prochi ce i to vrijeme, i mozda jedan dan... ostat će samo uspomene i sjech anje na tvoj glas.

znam bebice da si bio tuzan.... me too.... love ya puno....

Iza mojih koraka tvoji su posustali ....Mislila sam da ćeš moći da me pratiš jer mi nije trebao neko da me smiri, već neko dovoljno lud da sa mnom trči ....Precenila sam te ...Ipak sam JA ,daleko izvan tvojih granica..

Lara Fabian-Je vivrai

Za Tebe- mala Velika moja

Divlje Jagode-ne Zelis Kraj

Ti stvarno nemas nikakve veze sa tim sto vise nikom ne dam da mi se tako priblizi.

Nemanja Nikolic Prolece bez boja 2010 .....HVALA....

Mogu ja svega da se odreknem... mogu da priznam svoje greske skromno i sa pokajanjem...mogu da obecam.."necu vise"... bicu pametnija i obazrivija....ali jedno ne mogu...ne mogu prestati sanjariti i tebe voljeti...niti to zelim.....Volim da mastam.... da odlutam u neke lijepe svijetove kao stvorene za ljubav... mir...za pogledima ulovljene poglede i drhtaje dusa ustreptalih....
Dijete u dusi...to sam ja..... ne zelim da odrastem... hocu da sacuvam ovo umijece radovanja u sebi... i ako me ponekad ponesu talasi melanholije... neraspolozenja i tuga... neizbjeznih tuga......
U svojim snovima ja sam savrseno srecna... negdje na mom oblaku koji cuvam samo za nas......jesam......Znam kakva su budjenja iz ovakvog sna...znam i kako boli kad se rasprsne mjehur sarene carolije...znam....ali eto...ja bas hocu sto duze da sanjam.....moj san...nas san...kako god...Sanjam nas....da...mi imamo nas..

Hoću li ikada više sresti nekog poput njega ? -pitala sam se, a onda je neki tihi glasić sapnuo mi na uho : "Ne mila, takav dođe samo jednom. Ili ga zadrziš zauvijek ili ga izgubiš zauvijek".

Nije mnogo griješila, no jednu grešku neće nikad zaboraviti - previše ga je voljela.

‎"Ponekad odustaneš od nekoga, ne zato što tebi više nije stalo, nego zato što njemu nije."

"pismo Mariji" draga Marija pišem ti možda samo kako se u duboku šumu ranjeno vraća odraslo lane misleći da je smrt vučica mlada koju je snilo poljubiti nekad.. pišem ti jer ne znam kad smo se sreli prvi put i zato nikome nikada ne pričam o tebi samo se sjećam sjećam se da je nebo bilo tako plavo prozirno i duboko da sam golim okom vidio veneru i bosim nogama krenuo plesati za njom i onda smo se okretali i okretali (znam da se sada smiješ) u smjeru posve suprotnom od razuma sve dok nisam ugledao tvoje oči i shvatio da stojiš ispred mene da si se vratila pišem ti zato što je padala kiša i miriše i sada ozon kao da je nebo opralo zube pišem ti jer sada slutim u isto vrijeme i poljubac i smrt ... pišem ti jer se sjećam vremena kad nismo mogli spavati koliko je gromoglasno noću beharala naša trešnja u susjedstvu a jučer su me jedva probudili na ulici dok sam šetao, neki demonstranti uzvikivali su:Sloboda, Mir, pjevali i ja sam vikao iz sveg glasa Marija, Marija.. ... pišem ti kao čovjek koji je odlijepio ( i znam da se sada opet smiješ) koji je odlijepio markicu (sada se i ja smijem) sa tvoga pisma (i stavljam ga na grudi) stavio je na jezik i tako te prvi puta poljubio pišem ti jer su tvoje usne bile jedino mjesto gdje je čovjek mogao poljubiti svemir .... pišem ti jer sam jutros stao nogom na nebo nakislo u lavor na sredini moje sobe pišem ti za sve ono vrijeme koje sam proveo u kraljevskom apartmanu tvojih očiju gdje je nebo bilo kao hotel sa pet zvjezdica i kad mjesec bješe plavi luster u našoj sobi ... jutros mi je jedno dijete smiješeći se kroz prozor s tobom obećalo vječnost ... pišem ti jer sam se jučer pokušao ubiti i ne znam koliko sam uspio ti ne znaš kakva je željeznička stanica u sarajevu i da svakome ko čeka voz duže od pola sata raznese dušu do sibira i svinojušća čekao sam te tri sata i onda svoje tijelo pustio kao papirni brodić niz kranjčevićevu ulicu a on je s jedne terase preko puta vojne bolnice potpuno go vikao onu svoju pjesmu o zadnjem čovjeku i prstima mi pokazivao da sam lud pišem ti da mi kažeš ko ti sada ovo piše i ne mogu ti puno pomoći sudeći po tome kako je mirisao zrak iz tvojih grudi kojeg sam krišom udisao dok si spavala ljubavi, došao sam iz neke libijske pustinje gdje rastu bijele ruže i često pada snijeg ... pišem ti jer voda i vrijeme ponekad isperu pijesak i mulj s izgubljenoga grumenja sreće i život se ukaže kao sjajna zlatonosna rijeka kao tvoja kosa čak i tvoje nevjerstvo sada vihori kao crvena zastava sa cijenom koju smo morali platiti da vidimo taj sjaj i dodirnemo veličanstveno kamenje i breze pod ovim nebom pišem ti zato što sada znam da tvoj osmijeh ne mora imati nikakvog drugog smisla osim topline i svjetla pišem ti zato što mi je hladno i ne mogu više ugrijati ruke O Marija, ja bijah samo planinski vjetar što stoljećima ne znade biti tužan sluteći dušu ranjene žednu i košute kao mirise planinskih trava u njihovim časima umirućim sjeti se: vjerujem u osunčani krevet u beskrajnom polju sibirskog nježnog cvijeća...i ti voliš oskoruše nar, jagode, puding, ptice su plave vjetar treperi u predvečerje i od silne želje nam zastaje dah sjeti se Marija, u našoj ljubavi ptice su se igrale sa delfinima iz pjesama i bljesnuće taj ljepši, vječni svijet ali ja ću i tada plakati znam za tvojim prstima tankim iskrivljenim od studeni pišem ti jer me sada bole oči ... pišem ti jer ne znam gdje si i ne samo u proljeće, zbog sunca i neba pišem ti zato što tek sada znam da ženu sa tako lahkim kostima treba uvijek držati za ruku ... (neće moći još dugo svici gorjeti ovu noć nit zvijezde dan iz tvoga oka i ne moraš ovo čitati do kraja nađi neko lijepo mjesto u ovome pismu ili pored naše rijeke u tvojoj ruci od mene nebo kad ostane prazno i dugo očima raširenim ti zamišljaj da sada sam ja onaj što imasmo nekad sjajni otkinuti vjetrom i plavi, plavi što letješe zmaj od lahke trske) ... pišem ti jer vjerujem da opet možemo naći neki jeftin polupansion kakav je bila ova planeta ali nemam više nikakvu jasnu ideju ti odluči gdje ćemo dalje Mensur Ćatić

"Nemam mnogo, ali ono što imam čini me srecnom. Na one koji me pokušavaju slomiti sitnim pakostima više se ne obazirem, nisu vredni da na njih trošim svoje misli. Moj dan počinje i završava se osmehom. Ne trujem sebe zlobom, već uživam u malim ljudskim radostima. Umem da volim i ne stidim se da to pokažem, umem da se radujem tuđoj sreći od srca, ali razumijem i tuđe tuge. Hvala živote za sve što si mi dao, a za ono što si uzeo, PREZIVELA SAM !"

IRINA - MRAZEVI

Milic Vukasinovic-Moja Tugo

Za Tebe.....

Seni - Vi stare ljubavi.

Ona nikada nije bila moja. Cak ni onda kad je bila samnom. Mozda,jer je vec pre toga pripala nekome,a mozda i nije umela da pripada,jer nije pripadala ni sama sebi. Ipak, cudno je gledati kako boli kad gubis nekoga koga nikada nisi ni imao..

Možda vam baš večeras neko nedostaje… Možda ste baš večeras tužni zbog nekoga … Možda vas je baš večeras neko izdao…. Možda baš večeras nećete moći zaspati… Možda ste se baš večeras zaljubili…. Možda ste baš večeras zamićljeni, tihi…. Možda baš večeras lutate ulicama ili ste izasli sa društvom na piće….Možda sjedite ispred svog kompjutera i čitate ovo što pišem…. Možda ste ljuti, možda nasmejani… Jedno je sigurno, spaja nas isto nebo… Svako od nas krije neki razlog za osmjeh i neku tugu u srcu… Svako od nas ima neki san…. Svako od nas ima nekog koga voli…. To je ono što nas spaja.. Snovi, nadanja, ljubav… I možda se nikada nećemo sresti, nećemo znati imena jedni drugima , ali u svakom trenutku možemo znati da tamo negdje, u drugom gradu postoji neko srce koje kuca istim ritmom…. Nikada nismo sasvim sami….

Ljubav ne treba prljati prijateljstvom.

Doci ce trenutak kada ce mi biti svejedno, a to je najgore... Necu te ni voljeti, ni mrziti, jednostavno, za mene, bices nista..

‎

Žena sam…
Moja ispovjest prastara i tužna
drhtala je neizgovorena
pred nepomičnom savješću planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i ženi i orlu
koji je uzletio u modrine.
Ljubila sam najljepše mladiće
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj žene ili pokraj šume
ni pokraj ognja skitnica.
Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga praćen.
Nema močvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oči
tražeći spas.
Ljubav je bila jača od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujući sreću, cestu otkritu
koja izmiče u nedogled.
O, vi koji trošite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi,
vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol
i ostajete ponižene pred sudbinom;
Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja
prašinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe. Kao da nosimo
zapaljenu buktinju života.
Ja nisam ništa mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonoše
koji ne može izbjeći strminu izvora
i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Ožiljci na njima isti su kao i vaši.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina šutnje.
Ne zatvarajte prozore,djevojke !
Ovo je i vaš glas, ovaj glas
preplašene noći što je prezrela
svoje ropstvo, i hoće da postane orao.
Izađite na ulice, i vidjet ćete
kako klečim na svakom pragu
na kojem je klečala Žena.
Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.
O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se neće vratiti nikada !
Šta je meni da prebolim travu
svog djetinjstva i grad svoje mladosti.
Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krošnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jača od mene,
A muškarac je bio hram
s pročeljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.
Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivši se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stišću hljeb
i kad noše oružje i stjegove.
Govorila sam da moju mladost
još nije dodirnula noć.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
kojim žena sebe dariva zauvijek
onome s kim će podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
što su odabrale pustoću vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreći.
I grlili su me odsutno
i mrzovoljno. I svlačili me
kao krivca, ne kao ženu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bičevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smiješila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao što kraljevi miluju robinju najdražu.
A ja sam u njihovim rukama osjećala
usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.
Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.
To bješe zaista divljina i noć,
a ja tek plijen, pred pećinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajača.
A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijaše orao
što je kružio nad dolinama.
I kad su već sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onamo kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuše najsmjeliji.
I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala
mimo trave i plastova pšenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.
I smijeh moj se budio u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.
Čudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustavio konja
pod ovim brdom, na ovom pjesku.
I traži noćište na pragu žene.
I želi da mu pjevam uspavanku
ja, koja ću prezreti nježnost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrašnju čežnju
već čitam u lijetu ptice izgubljene.
I odvrnula sam svoje lice
da želju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno.
Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja.
Ja više ne tražim. I ne vjerujem…
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bičevi postaju,
i kako je zagrljaj muškarca strašan
kada se odmaraju osvajači
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet čuje zavijanje vukova.
Zato, mladići iz moje doline,
ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetošim,
ni kada ištem vašu vjernost
u zamjenu za proljetni oblak u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.
Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado
pred moj šator, da ga othranim!
Ja ću ga napustiti
u čas kad tama obavija polja.
Uspravit ću svoje lice
i stresti cvijeće kojim ste me okitili.
I drhtat ću, jer je stablo u daljini
velišanstveno, a vaša ljubav ništavna.
I vaši ognjevi pred ognjem zore
kržljavi i turobni.
Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vaše uho!
Ljubav je bila jača od mene.
Ali pjesma postade orao
i napušta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi
i ne okreću se.
To je ispovjest žene i robinje.
Himna ponižene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
što je istina ostavljenih…