"pismo Mariji" draga Marija pišem ti možda samo kako se u duboku šumu ranjeno vraća odraslo lane misleći da je smrt vučica mlada koju je snilo poljubiti nekad.. pišem ti jer ne znam kad smo se sreli prvi put i zato nikome nikada ne pričam o tebi samo se sjećam sjećam se da je nebo bilo tako plavo prozirno i duboko da sam golim okom vidio veneru i bosim nogama krenuo plesati za njom i onda smo se okretali i okretali (znam da se sada smiješ) u smjeru posve suprotnom od razuma sve dok nisam ugledao tvoje oči i shvatio da stojiš ispred mene da si se vratila pišem ti zato što je padala kiša i miriše i sada ozon kao da je nebo opralo zube pišem ti jer sada slutim u isto vrijeme i poljubac i smrt ... pišem ti jer se sjećam vremena kad nismo mogli spavati koliko je gromoglasno noću beharala naša trešnja u susjedstvu a jučer su me jedva probudili na ulici dok sam šetao, neki demonstranti uzvikivali su:Sloboda, Mir, pjevali i ja sam vikao iz sveg glasa Marija, Marija.. ... pišem ti kao čovjek koji je odlijepio ( i znam da se sada opet smiješ) koji je odlijepio markicu (sada se i ja smijem) sa tvoga pisma (i stavljam ga na grudi) stavio je na jezik i tako te prvi puta poljubio pišem ti jer su tvoje usne bile jedino mjesto gdje je čovjek mogao poljubiti svemir .... pišem ti jer sam jutros stao nogom na nebo nakislo u lavor na sredini moje sobe pišem ti za sve ono vrijeme koje sam proveo u kraljevskom apartmanu tvojih očiju gdje je nebo bilo kao hotel sa pet zvjezdica i kad mjesec bješe plavi luster u našoj sobi ... jutros mi je jedno dijete smiješeći se kroz prozor s tobom obećalo vječnost ... pišem ti jer sam se jučer pokušao ubiti i ne znam koliko sam uspio ti ne znaš kakva je željeznička stanica u sarajevu i da svakome ko čeka voz duže od pola sata raznese dušu do sibira i svinojušća čekao sam te tri sata i onda svoje tijelo pustio kao papirni brodić niz kranjčevićevu ulicu a on je s jedne terase preko puta vojne bolnice potpuno go vikao onu svoju pjesmu o zadnjem čovjeku i prstima mi pokazivao da sam lud pišem ti da mi kažeš ko ti sada ovo piše i ne mogu ti puno pomoći sudeći po tome kako je mirisao zrak iz tvojih grudi kojeg sam krišom udisao dok si spavala ljubavi, došao sam iz neke libijske pustinje gdje rastu bijele ruže i često pada snijeg ... pišem ti jer voda i vrijeme ponekad isperu pijesak i mulj s izgubljenoga grumenja sreće i život se ukaže kao sjajna zlatonosna rijeka kao tvoja kosa čak i tvoje nevjerstvo sada vihori kao crvena zastava sa cijenom koju smo morali platiti da vidimo taj sjaj i dodirnemo veličanstveno kamenje i breze pod ovim nebom pišem ti zato što sada znam da tvoj osmijeh ne mora imati nikakvog drugog smisla osim topline i svjetla pišem ti zato što mi je hladno i ne mogu više ugrijati ruke O Marija, ja bijah samo planinski vjetar što stoljećima ne znade biti tužan sluteći dušu ranjene žednu i košute kao mirise planinskih trava u njihovim časima umirućim sjeti se: vjerujem u osunčani krevet u beskrajnom polju sibirskog nježnog cvijeća...i ti voliš oskoruše nar, jagode, puding, ptice su plave vjetar treperi u predvečerje i od silne želje nam zastaje dah sjeti se Marija, u našoj ljubavi ptice su se igrale sa delfinima iz pjesama i bljesnuće taj ljepši, vječni svijet ali ja ću i tada plakati znam za tvojim prstima tankim iskrivljenim od studeni pišem ti jer me sada bole oči ... pišem ti jer ne znam gdje si i ne samo u proljeće, zbog sunca i neba pišem ti zato što tek sada znam da ženu sa tako lahkim kostima treba uvijek držati za ruku ... (neće moći još dugo svici gorjeti ovu noć nit zvijezde dan iz tvoga oka i ne moraš ovo čitati do kraja nađi neko lijepo mjesto u ovome pismu ili pored naše rijeke u tvojoj ruci od mene nebo kad ostane prazno i dugo očima raširenim ti zamišljaj da sada sam ja onaj što imasmo nekad sjajni otkinuti vjetrom i plavi, plavi što letješe zmaj od lahke trske) ... pišem ti jer vjerujem da opet možemo naći neki jeftin polupansion kakav je bila ova planeta ali nemam više nikakvu jasnu ideju ti odluči gdje ćemo dalje Mensur Ćatić