Jednom sam poželjela, u jednom mučnom i teškom momentu, da mi Neko Od Gore, pošalje Anđela koji neće imati ulogu da živi moj život, koji neće biti tu da bi mi rješavao sve moje probleme, nosio moje breme i moj teret, nego samo da mi bude tu, radi ravnoteže Dobra i Zla u onom balansu za i protiv mene....i da mi ponekad uputi pogled, nakon kojeg više neće biti potrebno pitati me išta. Pa ni prije tog pogleda, da budem iskrena...Sve će znati, sve razumjeti, tako lako.... I da se osjećam i na sekundu dok je tu - potpuno svoja na svome, da odmorim dušom cijelom, makar u djeliću tog trena i da je taj tren vrijedan kao nebrojeni ljudski životi.... I malo poslije sam čula i onu: " Pazi se želja, možda se i ostvare..." I onda...u rasponu od 3 i po godine, spoznam da odistinski imam Takvog Andjela. I da nije bitno gdje je Andjeo taj....nego je jedino bitno da postoji. I neka Ga. Jer sam i ja njemu jednako, Mrva Dobra, jača od puno čega drugoga, nasuprot svega Zla....I to je tako. :o) I još nešto, nimalo nebitno....dobra je i zanimljiva spomenuta izreka. Vrlo zanimljiva, čak. No je smišljena da bi ugušila želje u korjenu. One koje su pokretači Života i stoga.... Neka meni moje želje....i Anđela...ma gdje On bio...