Ovog jutra,
nemoguće je,
sakriti naviku našeg propadanja.
Miris nakvašene fasade,
postaje opijum.
Sjenke plišane puti,
nose darove života.
Danas je ponovo umrla.
bio sam čist, dok leži,
perem ruke, umivam lice.
Sklanjam sitnice sa stola i mrve,
preostale razgovore,
naše ćutanje
i sve one stvari,
koje započinju razgovor.
Njih je sve više.
Teme kojima tupimo poglede.
Misao pretvaramo u naviku.
Trošimo vrijeme,
da bi se udaljili od mirisa drugog tijela,
pitanja , osjećanja, istine.
Sve smo dalje , više smo sami.
Danas je mrtva. Cementirano lice.
Nakvašena maska, znojem,
kajanjem , suzama.
Ulazim u sobu ,
skrećem pogled.
Znam da leži.
Ostavljam , ne provjeravam.
Žao mi je, što nisam sretan
da joj poklonim mir.
Radjam se u mrtvom krilu,
iznova i još jednom .
Proždirem utrobu koja truli.
Vrpcu sveg života,
omču ravnodušnosti,
taj izvor sveg radjanja.
Ustajali izvor,
odgadjanja bez odluke.
Ne znam da li diše.
Toliko dugo ne provjeravam,
ipak siguran sam.
Ona je mrtva. Sreća.
Dajem ti mir,
uzmi,
zakopaj ga u svoj grob.