Noćas su mi htjeli određivat kako da se ponašam u ovom virtualnom svijetu. Ma tko si je to uzeo za pravo da određuje neka pravila? Svašta sebi ljudi dopuste.. I onda čovjek shvati da je ovaj svijet, svijet zabluda i predrasuda..svijet maski..svijet lažnih prijateljstava.. Zapitaš se.. koliko su ta „prijateljstva“ čvrsta kad smo tako lako spremni dići ruke od ljudi. Radi svojih pravila. Važnija su neka pravila od nekih ljudi.. Sad će mnogi reći; Dobro došao,konačno si skužio..

.........

 Ako mozes da vidis unisteno dijelo svog zivota,i bez i
jedne rijeci pocnes da ga ponovo gradis;
ako mozes da budes zaljubljen,ali ne i lud od ljubavi;
ako mozes da budes jak,a da ipak ostanes njezan;
da ne mrzis one koji tebe mrze,
a da se ipak boris i branis;
ako mozes ostati dostojanstven u slavi;
ako mozes da budes dobar,
da budes pametan,
da nisi cistunac i sitnicav
bi ces covek "

Enigma Silence must be heard

Nedostaješ...

Čovjek kad nekoga izgubi sve preispituje sjećanja i traži je li kad šta prema toj osobi pogriješio... I koliko god smo se trudili za tu osobu, uvijek boli pomisao da smo nekad mogli učiniti nešto više od onoga što jesmo... Ostanu slike, strašna praznina i mjesta na kojima vidiš sve čega više nema...

Pomislim da bi sve moglo biti još samo ružan san –

i da se probudim...

Ali budna sam... i već noćima ne spavam... samo loše sanjam...

Najviše boli kad te poželim...

BALADA ZA DVOJE.....SAKO POLUMENTA 2011

crvena jabuka tamo gdje ljubav pocinje

Voli Me

I opet o njemu

Otišao si. Čudno . Rastanak s tobom bio je lak..A ipak…. … Lagano kao kad se spušta kiša klizile su niz moje lice neutješne suze . Ne gledaj u moje zaljubljene oči . Ne traži u njima oproštaj. Idi …Ne okreći se ….. Otiđi sa osmjehom kao kad si ušao u moj život. Kažem moj a nekad sam izgovarala mi. Spaliću svoja sjećanja, zaboraviću tvoj lik koji sve moje osjećaje pretvara u ljubav Dovoljno sam zrela da ne patim za tvojim očima , za tvojim dodirom nešto se u meni nepovratno slomilo. Noćas još samo noćas vratiću svoje misli u prošlost i sjetiti se svega što mi je tad činilo smisao života. Tvoj smijeh se čuje u izmaglici vremena.U drugom sam svijetu ali ponovo s tobom. Kao da se vrijeme nije pomaklo , taktovi lagane muzike spuštaju se sa neba i obuzimaju moje tijelo. Zaspaću pred kapijom zime. Sanjaću .Spremna na svaku ludost.Ništa me ovdje ne podsjeća na tebe ali ti si tu. Voli me... 

Ali poslije svega,zar je "zbogom" jedino sto ce mi ostati od njega i od nase nekadasnje ljubavi.Zar je ta mrswka rijec od sest slova ono sto ce zamijeniti nasu nekadasnju ljubav koju smo poklanjali jedno drugom,zar je ostala samo blijeda sjena sjecanja od one nekadasnje ljubavi?Zar je mogao samo tako zaboraviti sve?U medjuvremenu,nebo su prekrili tamni prijeteci oblaci.Na licu sam osjetila hladnu kap kise.Pa jos jednu...i jos jednu..Pocela je kisa.Nebo je plakalo prosipajuci suze koje su se mjesale s mojima, i uvlacile se negdje duboko u mene ostavljajuci za sobom neki gorak i bolan trag.Sve je bilo mokro,i ubrzo vise nikog nije bilo napolju,ali ja sam jos stajala na istom mjestu,oduzeta,onemocala udarcem kojeg mi je zadao,obuzeta silom jacom i od mene same.Nisam ni primjecivala sta se desava oko mene...u meni su jos hiljdu puta odzvanjale njegove zadnje rijeci...uvijek iznova i iznova,a svaki put su zvucale sve bolnije.Pozeljela sam da se istopim s kisom,da me zemlja upije,da me jednostavno nestane.Ali tada sam shvatila da moram zivjeti...Ne da bih njemu ili drugima pokazala da ja to mogu,nego zbog sebe same.Ne smijem dozvoliti da me unisti on,kome nisam nikad nista znacila.I da jesam,sad je za sve kasno.I kad se ponovo vrati...kad ga napuste druge...ja ga necu cekati.ne zelim se spustiti tako nisko,uprkos tome sto ga i dalje volim.Ovaj put je stvarno gotovo.Ali,ipak negdje duboko u meni,u nekom prasnjavom pretincu moje duse,zauvijek cu cuvati njegov lik,njegov glas,njegove crne oci.Njegove rijeci koje su bile upucene samo meni,pa makar i znam da nisu bile iskrene.Bit ce tako,zeljela ja to ili ne.On je sretan,postigao je ono sto je zelio.A ja? Ja sam i dalje samo djevojka slomljenog srca od kojeg su ostale samo krhotine koje je nemoguce ponovo sastaviti,jer nema onog najvaznijeg dijela,kojeg je odnio sa sobom i ne zeli mi ga vratiti... 

. Poželjela sam da umrem... da nikad više ne vidim svijetlo dana....

Prilazila sam mu polako,s nadom na licu i bolom u srcu.Pogledao me hladno...od tog njegovog pogleda slomilo se nešto u meni,kao komadi stakla.Rekao je da sam mu zabava i da želi samo to i da budem...tišina je vladala mojim umom, uspijela sam čak i čuti otkucaje svoga srca... nisam shvatala, nisam mogla, nisam vjerovala.Pitala sam se ko je ova hladna osoba,ovo ne moze biti on,tražila sam onaj njegov prelijepi pogled i onaj njegov slatki osmijeh,koji sam voljela više od sebe same,ali u njegovim očima vidjela sam samo hladnoću i prazninu.Približavao mi se sve više...osjetila sam vrelinu njegovih otrovnih usana...ljubio me tako bezosjećajno i tako hladno....pokušavala sam otići,ali nisam mogla,nisam imala snage...željela sam ga čvrsto zagrliti,isplakati se i zauvijek ostati uz njega...kroz glavu su mi prolazile riječi.Šta sam uradila, kome sam vjerovala, ovo ne može biti on...skupila sam hrabrosti izmakla sam se,posljednji put čvrsto ga zagrlila i poljubila...koračala sam polako,tražila sam smisao svega.Smisao života i postojanja u svemu što je vec odavno izgubilo smisao.Pitala sam se zasto me unistava?Kako nakon svega može biti tako bezosjecajan.Zašto je ponovo stvorio nadu,ponovo me hladno i bezosjećajno ostavio.Zašto?Željela sam znati razlog.I dalje nisam vjerovala da je to on, mislila sam da ima prokleti razlog takvog njegovog ponašanja...ponovo sam ga zvala. Približavao mi se i gledao pravo u oči kao da je želio da patim,da me boli, da me moji najbolji prijetelji bol i patnja ubiju...rekla sam mu da ga mrzim,da mi se gadi...pogledao me još hladnijim još bezosjećajnijim pogledom... okrenuo se i otišao...ja sam ostala na klupi...gledajući kako odlazi, kako blijedi. Znala sam da ga više pored mene nikad neće biti.Da nikad više neću vidjeti njegov pogled,njegov osmijeh.Krvave suze su mi padale niz lice...dugo sam jako jecala.Osjećala kako mi se srce lomi,kako nestaje veliki dio mene,moga života...gledala sam rijeku,mjesec i zvijezde. Mrzila sam tu prokletu hladnu noć,tu samoću...Poželjela sam da umrem...da nikad više ne vidim svijetlo dana....

zaborav

 I ovu noc pustam da zaborav prekrije sve moje uspomene, sva nasa sjecanja. Puštam da nestane sve, da nestane moja velika i moja jedina ljubav. Pustam da zaborav prekrije sjecanje na tebe, tvoje lice, pogled, najljepse oci i slatki osmijeh... ne zelim to, ali moram. Moram dopustiti da zaborav prekrije sve. Moje nade... ne zelim opet postati slomljeno srce, ranjena i izgubljena dusa. Ne zamjeram ti nista, ne kajem se ni zbog cega. S tobom sam shvatila sta znaci ljubav. Iako nisam to dobivala od tebe. Nisam ni trazila. Zeljela sam samo da budem dio tebe i da ti budes dio mene. Samo mali dio tvog  zivota, dio tvojih misli, dio tvog vremena, osjecaja, sjecanja i uspomena. Dala bih ti sve, svoje srce, dusu, svoj zivot, nadu... uradila bih sve za tvoju srecu, ali ostaje mi jos samo nada... nada da cu te ubrzo zaboraviti, da ces postati samo dio moje proslosti. Ne zasluzujes srecu, ali ja ti zelim svu srecu ovog svijeta. Znam da ti ovo ne znaci nista, ali hvala ti za sve trenutke srece i za sve one trenutke tuge, boli i patnje koje si dijelio sa mnom....

HVALA....

Ušao si u moj život nenadano... uljepšao ga i s druge strane ispunio tugom. Ne krivim te, svakim danom sve te više volim... Iako znam da ne smijem, ali ono zabranjeno je najljepše... VOLIM TE... Želim da znas da si mi život uljepšao, učinio da osjetim ljubav, da osjetim bol, patnju... da nije bilo tebe ne bih ni znala da imam osjećaje... da znam da volim. Ti si mi sve u životu, zbog tebe živim, održavam se na životu... Sad znam da te moram prepustiti zaboravu i to mi teško pada... ali moram... Moja ljubav je zabranjena, neostvariva i tako daleka, ali ipak sam na neki način sretna... Hvala ti što postojiš. Što sam i na trenutak osjetila šta znači ljubav, šta znači voljeti...

REKAO JE....

Rekao mi je da se ne plasim... da se ne plasim, da necu patiti... Rekao je da se ne plasim da ce sve biti uredu. Vjerovala sam mu... vjerovala u to da me nece povrijediti. Da mu je malo stalo do mene i da me nebi povrijedio, ali.......pogrijesila sam...... Zasto mi je uradio to??? Zasto je dopusto da patim? Zasto mi je dao nadu i tako hladno i bezosjecajno uzeo je... Zasto se poigravao sa mnom, mojim srcem mojom dusom, lagao mi... i na kraju hladno odbacio. Kao obicnu lutku, koja mu je nakon igre dosadila, pa je odbacio. A ne zna da me boli sve to, da patim... da nisam jaka kao on, da ne mogu podnijeti, sve me to polako iznutra ubija, ubija moju dusu.... lomi moje srce....

Bila bih daleko od jata

Ko jos ima nekoga osim sebe samoga. 
Dogode se iznenada trenuci kad covjek naglo progleda i shvati da ima tako mnogo ljudi oko sebe ali da zapravo- nema nikoga. Covjek je uvijek sam u najvecoj sreci i najvecoj zalosti, tu i tamo svi mi imamo mnogo imena i prezimena i lica i osoba kraj sebe koji cak nisu ni u stanju da nas vide kakvi istinski jesmo. Vide nas onako kako zele da nas vide, kako im odgovara u njihovom svijetu zivotne imaginacije.
Trenutak u kojem sam shvatila da je sve velika iluzija i sve te "trebam te da ne budem sam-daj mi sto vise i trazi sto manje" ljubavi- i sva ta prijateljstva "trebam te da mi popunis dosadu slobodnog vremena ali te uistinu ne vidim i ne zelim da se trudim da te istinski vidim".. 
Da,taj trenutak razbijanja iluzije bio je najusamljeniji trenutak kojeg sam dozivjela u zivotu. I neka mi vise nikada netko ne kaze da se suze pojavljuju kada nam je najteze. Ne, to nije istina. Onda kada nam je najteze- suza nema. Samo jedna duga i razarajuca tisina.
Trenutak u kojem su se rasprsile sve ruzicaste istine takodjer me je i oslobodio svih laznih nada i uzaludnih ocekivanja. Danas vise ne ocekujem nista od nikoga. Ponekad ni od sebe, jer vidjela sam da se covjek ponekad plasi i sopstvenog uspjeha pa stane i krene na drugu stranu. Vidjela sam da u ljudima ima jedan destruktivan dio koji zeli da unistava ono za sto smo se vezali. Sve je to u stvari strah. Strah od uspjeha, strah od istinskog vezanja, strah od slobode, strah od buducnosti, srece i sadasnjosti. Plasimo se znaci zivota ali zacudo-ne plasimo se smrti, iako je jedino smrt ta koja odnosi sve. A dok je nas nema smrti, kad je smrt nema nas. Zasto se onda plasimo zivota. Najvece zivotne pogreske (iako bi se sad moglo dosta dugo diskutovati o tome sto je to uopste pogreska) nastale su na putu kojim smo krenule da izbjegnemo "veliku" pogresku. 
Nemam nikoga, oslobodjena sam svakih iluzija, a toliko je ljudi oko mene koji me sprecavaju da budem uistinu slobodna. 
Zeljela bih da sam ptica. 
Bila bih sa svojim krilima daleko od jata.