Budim se,otvaram oci i shvatam da je jos uvijek noc...brisem suze,ponovo sam te sanjala.
Ne boli me vise,suze su tekle kao znak olaksanja,zaborava...Otisao si odavno,ne sjecam se cak ni kada sam ti poslednji put cula glas,ne pamtim vise ni jedan dodir,poljubac,nista tvoje...
Ostao si negdje na dnu duse samo kao dokaz da si nekada postojao u mom zivotu.
Da mogu da vratim vrijeme unazad sigurna sam da bi sve bilo mnogo drugacije...ali vrijeme ne prasta i nikada se ne vraca!Ni moje godine,ni moje suze nikada se nece vratiti,ostale su zarobljene negdje izmedju dva svijeta gdje smo poceli i prestali da postojimo...ti i ja!
Pokusavam da se sijetim kada sam prekoracila granicu bezbriznosti i srece,kada sam te zavoljela i na svijet prestala da gledam ocima dijeteta,kada sam shvatila da smo daleko od savrsenstva?Kada sam pocela da patim,da te volim i mrzim istovremeno?Kada sam prestala da se smijem,kada moj zivot vise nije imao smisla? Milion pitanja,a odgovor ne umijem da dam ni samoj sebi!Proslo je...bilo je 'davno,izbledjela su sijecanja,sve je gotovo...ZAUVIJEK! 
Da li sam zaboravila? To necu nikada! Ne zato sto si bio previse dobar,vec iz razloga sto si bio jedno veliko nesavrsenstvo koje je moje srce idealizovalo,jer je tako bilo lakse pronaci opravdanje za ogromnu ljubav koju sam osijecala...Sve je bilo mnogo lakse od priznanja da nikada ustvari nismo ni postojali,da je sve bila laz,obicna farsa,sve...samo ne ljubav!
Voljela sam,ali sta? Da li je tebe uopste bilo moguce voljeti? Bio si iluzija mog savrsenstva,bio si ljubav ona prava,jedna jedina,za mene...bio si ostvarenje svih mojih snova,moj vazduh,moj zivot,a opet...nisi bio nista od toga! Bio si nestvaran,bio si samo san koji sam predugo sanjala,laz...u koju nikada nisam prestala da vjerujem.Bio si sve od cega sam oduvijek bijezala,a tako sam se snazno vezala za tebe...nisam zeljela,po prvi put u zivotu da pobjegnem,zeljela sam da ostanem,da se borim,da ti vjerujem,da sanjam o onome sto nikada nismo umjeli da ostvarimo...Da,shvatila sam sve mnogo ranije nego sto si ti toga bio svijestan,znala sam za svaku laz,za svaku rijec koju nisi izgovorio,za svaki pogled,svaku misao...znala sam sve,ali nisam zeljela da znas koliko te dobro poznajem,nisam zeljela da prekinem tvoju predstavu,da mijenjam scenario,uloge...jer nije bilo sudjeno,bilo je vec prekasno...za mene! Za tebe jos uvijek postoji nada jer dobrog glumca uvijek ceka neka nova uloga...ti si ostao,ja sam pala! Nisam bila jaka,nisam ostala dosledna sebi,nisam imala prava da te mijenjam,da patim,da te volim...Nisam imala prava ni na jednu suzu,a prolila sam ih milion,nikada nisam imala prava na tebe,ali nekim cudom vjerovala sam da jesam! Ne,nisi bio pogresan,bio si pravi...ali u pogresno vrijeme! Sada znam da nisi kriv ni za sta,kriva sam samo ja! Izvini,bila sam dijete,nisam znala,nisam zeljela da ucim zivot...htjela sam da zivim u snovima,bez ikakve predpostavke da ce jednom usljediti budjenje,htjela ja to ili ne...da ce me jednom dotuci stvarnost,surovi svijet gdje te vise nece biti,za mene! I dosao je taj dan! Probudila sam se i vise nista nije bilo isto...vec odavno nista i nije isto,ali danas sam to uspjela da prihvatim...danas,posle mnogo vremena!
Nisi tu i znam da se vise nikada neces vratiti,u meni ne postoji vise nada,ne postoji vise nista samo neki osjecaj praznine,posle koga slijedi olaksanje...Kao da sam se ponovo rodila,da pocinjem sve iz pocetka... Udahnula sam vazduh punim plucima,nasmijala se posle mnogo vremena iskreno,od srca,u ocima mi je zablistao onaj stari sjaj...i sve je ponovo kao nekada...samo tebe vise nema tu,vise ne postojis,za mene...ni sad',ni nikada!!!