Veceras cemo za njih voljeti.

Bilo ih je 28.

Bilo ih je pet hiljada i 28.

Bilo ih je vise nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.

Sad bi bili ocevi.

Sad ih vise nema.

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoce svih

svjetskih Robinzona,

mi, koji smo nadzivjeli tenkove i nikog nismo ubili

mala velika moja,

veceras cemo za njih voljeti.

I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.

I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,

crven kao komunizam, goreo horizont njihovih zelja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,

presla je buducnost ljubavi.

Nije bilo tajni u polegnuloj travi.

Nije bilo tajni u raskopcanoj bluzi.

Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispustenim ljiljanom.

Bile su noci, bile su zice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,

bili su vozovi koji se vracaju prazni i pusti, bili su vozovi

i makovi, i s njima, s tuznim makovima jednog vojnickog ljeta,

s divnim smislom podrazavanja, takmicila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Juznim Bulevarima

i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i

Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,

Cekale su Ane, Zoje, Zanet.

Cekale su da se vrate vojnici.

Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena dace djecacima.

Nisu se vratili.

Preko njihovih streljanih ociju presli su tenkovi.

Preko njihovih streljanih ociju.

Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.

Preko njihovih izresetanih iluzija.

Sad bi bili ocevi.

Sad ih vise nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad cekaju kao grobovi.

Mala velika moja,

veceras cemo za njih voljeti...