Gorim. 

Treperavi plemeni jezici se penju mojim tijelom i prze nutrinu nesnosljivim bolom. Nesigurni mi koraci opasani prasnjavim cipelama od daleka puta. Nosim ti radosne vijesti skrivene ispod pazuha i nedam nikome ni da ih vidi.

Nema Te, a evo vec je i kisa pocela padati i lubenice su prispjele u svom rumenilu. Dodji, ugasi ovaj plamen sto me prozdire, suzama ili osmjesima, svejedno, samo dodji. Dugo vec cekam, pozuri, mozda me ne prepoznas i ne ugledas lice skriveno i zamagljeno od besanih noci. Mozda me i nema i vec sam davno sagorila a ovo samo neka moja uobrazilja misli da ces mi stvarno doci i da se mozes sjetiti mjesta gdje si me ostavio zadnji put, duboko negdje u najtoplijem kutku tebe.

Dodji. Poljubi me. Daj mi znak da nije uzalud, daj mi znak da postoji.