Sad bih tako rado sjela na pod, na svoj omiljeni, veliki jastuk, i dok čekam da voda provri za Našu kafu, dodirivala ti meki i uvijek za mene, topao dlan..... Pa bih ti ispričala, ili šutnjom i osmiejsima, ili ubrzano preskačući s teme na temu , sve. A bilo bih tih priča...nemuštih ili riječima izatkanim, bilo bi, nije da ih ne bi bilo..... Toliko godina se spojilo i već formira dugu nisku.....ehhhh...... Pa bih onda, Tebi napravila, - onu tvoju. S kockom, uvijek s kockom....ili s malko rahat lokuma, s mirisom ruže. Onog starinskog, znaš......iz čijih se kutijica uvijek tako mirisno rasipao mljeveni šećer u kojeg su bile ušukane kocke rahat lokuma.... Pa bismo se smijale, kroz taj slatki oblak šećernog mirisa.... Uzela bih onda svoju veliku šolju s kafom i šutjela...ili ti možda malko naslonila glavu na krilo.... Spustiti majci glavu u krilo....Bože....otkad nisam.... No...da. Znam...po ko zna koji put u svome životu ili pišem, ili prošaptavam - Znam, Dušo.... Tu si mi, kao i ja za Te..... Ma gdje bila...uz mene si. I iako još nije Onaj Dan, ma kako se brzo približavao, poželjeh ti ostaviti i ovo pisamce na Tvom prozoru Daleka Horizonta....i......znam.... .........Znam....i stoga, umotavam jedan poseban poljubac, za tvoj, zauvijek za mene, topli obraz, u još jedan oblak šećernog mirisa ruža latica i otpuhujem ga sa svog dlana...Tamo Negdje za Bosnu...ka Tebi...