Jedno jutro će se probuditi baš kao nekada, nesvjesno ćeš se probuditi s nadom da ćeš vidjeti moju poruku za dobro jutro, ali nje tamo neće biti, neće ni mene biti.... ....više nikada.... Tog jutra ćeš požaliti, gorko ćeš se kajati a nećeš imati kome reći, nitko te neće shvaćati. Prisjećat ćeš se mene, naših lijepih trenutaka zajedno, htjet ćeš se vratiti natrag, ali nećeš moći. Poželjet ćeš da se vratim, bit će kasno i ti ćeš to znati. Naša je ljubav gorjela dok je mogla, ti si je počeo gasiti, i uspio si u tome. Moja strana ima još malo žara, mogao bi je pripaliti baš kao cigaretu, ali znaš i sam da nebi imala isti okus. Ja bi uvukla dim ,kao inače, ali bih se osjećala čudno i sama bi ju ugasila. To bi bio kraj zauvijek. Dugo očekivani kraj, za koji smo oboje odavno znali, samo si ja to nisam htjela priznati. I sada shvaćam, ovom pjesmom ti pokušavam reći da ću te uvijek na neki svoj način voljeti, bit ću ti sjena kroz cijeli tvoj život. Nikada neću nestati, bit ću negdje skrivena u tvom srcu, znam to. Čuvat ću te, štititi i voljeti, onako kako ćeš ti to htjeti, ZAUVIJEK!