Ja sam jedna od onih, naivnih i dobrih, što ne bježe kad je najteže!

Vec duze vrijeme ne govorim nista.Ni sa kim.Cutim sa svima.Mislim o tebi.Ponovo. Bespotrebno.Bez povoda.Bez predumisljaja.Ni za sto...I ne pitam zasto.Ne pitam se to odavno.Navikla sam na svoje misli o tebi.Prihvatam ih,bespogovorno.Ne znam sta cu sa njima,ali ih ne odbacujem.Nekada sam ih tjetala od sebe besomucno.I uzaludno.Nisam uspjela da ih oteram.I mozda nikada necu.Prihvatila sam njihovu pobjedu i svoj poraz i odlucila da se ne branim od njih.Sa pritajenom nadom da cu ih tako pobjediti.Ili makar nauciti da zivim sa njima...

Ponovo, po tko zna koji put pogazila sam svoj ponos….pokazala da nisam jaka…i poslala ti poruku….naravno dočekala me tišina…muk…šutnja… Sada više ti se ne trebam nadati…tržiti opravdanja…analizirati tvoje postupke…riječi…sve je otišlo u vjetar… Sada sam dobila potvrdu na svoju sumnju da si otišao…Ne, ne plačem…nemam više suza…presušile su… Da li žalim? Ne, ne žalim ni za jednim trenutkom provedenim s tobom. Ali žalim zato jer sam ti pokazala koliko sam slaba…žalim što sam ti vjerovala da ćeš se javiti…što sam bila toliko naivna…žalim što sam ti dozvolila da me tako jako povrijediš… Znam biti će trenutaka kada ću opet plakati danima, noćima zbog tebe. Sada sam previše ljuta…Zamišljam ti izraz lica kada si vidio moju poruku…pomislio si «glupača ne odustaje, zar joj trebam nacrtati da je prošlost». Ne, ne trebaš…znam čitati između redova…ali moja vjera u tebe bila je prevelika i nisam ni sanjala da ćeš otići bez pozdrava. Mrzim sebe jer sam ti vjerovala, jer sam se dovela u položaj da vjerujem da nas udaljenost nije razdvojila, da si drugačiji od svih koji su prošli kroz moj život…I samo se pitam «što mi je to opet trebalo?»…Na kraju je dovoljno da ti zahvalim što si me povrijedio…što si me doveo natrag na onaj rub s kojeg si me nedavno izvukao…da ti zahvalim što si opet ugasio jedino svijetlo u tami mog života… Nadam se da si sretan, da imaš onaj prekrasan osmijeh na licu, da uživaš u svakoj sekundi svog života…nadam se da je ona napokon shvatila da ima najveće blago pored sebe i da te usrećuje i čuva kao kap vode na dlanu…nadam se da nikada nećeš osjetiti bol…tugu...i iako si me povrijedio kao nitko do sada ovo bio si i ostat ćeš zauvijek najbolje što mi se dogodilo u životu…Žao mi je što nikada nisi shvatio koliko je moja ljubav prema tebi iskrena, bezuvjetna, beskrajna…A sada zbogom zauvijek bio si i ostao moj najljepši nedosanjani san… Drin@ Boost Post

Hi, vidim svratis svaki dan na moj blog.. lijepo… ja nisam bila dugo ovde … bila sam jako bolesna T41.9 C tesko sam je skinula .. a onda se puno sto sta izkompliciralo.… et ,ipak sam prezivjela i opet sam ovde …

Sad bih tako rado sjela na pod, na svoj omiljeni, veliki jastuk, i dok čekam da voda provri za Našu kafu, dodirivala ti meki i uvijek za mene, topao dlan..... Pa bih ti ispričala, ili šutnjom i osmiejsima, ili ubrzano preskačući s teme na temu , sve. A bilo bih tih priča...nemuštih ili riječima izatkanim, bilo bi, nije da ih ne bi bilo..... Toliko godina se spojilo i već formira dugu nisku.....ehhhh...... Pa bih onda, Tebi napravila, - onu tvoju. S kockom, uvijek s kockom....ili s malko rahat lokuma, s mirisom ruže. Onog starinskog, znaš......iz čijih se kutijica uvijek tako mirisno rasipao mljeveni šećer u kojeg su bile ušukane kocke rahat lokuma.... Pa bismo se smijale, kroz taj slatki oblak šećernog mirisa.... Uzela bih onda svoju veliku šolju s kafom i šutjela...ili ti možda malko naslonila glavu na krilo.... Spustiti majci glavu u krilo....Bože....otkad nisam.... No...da. Znam...po ko zna koji put u svome životu ili pišem, ili prošaptavam - Znam, Dušo.... Tu si mi, kao i ja za Te..... Ma gdje bila...uz mene si. I iako još nije Onaj Dan, ma kako se brzo približavao, poželjeh ti ostaviti i ovo pisamce na Tvom prozoru Daleka Horizonta....i......znam.... .........Znam....i stoga, umotavam jedan poseban poljubac, za tvoj, zauvijek za mene, topli obraz, u još jedan oblak šećernog mirisa ruža latica i otpuhujem ga sa svog dlana...Tamo Negdje za Bosnu...ka Tebi...

" Šta koristi čovjeku da stekne sva dobra ovog svijeta, ako izgubi dušu. " H. R.

... imam svoj svijet, svijet boja... u meni su sve boje, a nije nijedna... eto npr. zaljubljena sam u crnu i indigo plavu :D... žuta je boja mog osmijeha... u svaku avanturu ulijećem s crvenom... narandžasta, zelena i ljubičasta nose imena mojih prijatelja... bijela boja mi je na leđima, to su mi krila ;)... smeđa ide sa mnom na fax... s rozom ili ti ružičanstvenom ne pričam od desete godine....

"I kako da budem bezgrješna?!? Boreći se sa budalama, postadoh grješnija od njih."

jednom, ćeš se vratiti i ubrati cvjetove koje smo zajedno mirisali, gazili ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge premorene da se vratiš..bit će kasno

Svoju snagu prepoznaćeš po tome Koliko si u stanju Da prebrodiš trenutak, Jer trenutak je teži I strašniji i duži Od vremena i večnosti.

Ima ljudi koji baš znaju da te učine srećnim. Čak i kad nedostaju, nedostaju na neki fin i poseban način. Pa naprosto budeš srećan što neko takav postoji u tvom životu i što umije tako lijepo da ti nedostaje...

Nisam ti rekla da srce mi zadrhti kad mislima, prste, u kosu ti uvučem. Meko ti usnama prošapćem ime, pa se vrelo njima zarijem u vrat. Ni da mi noćima fališ dok željama protkanu postelju mazno gužvam čežnjama, toplinom ju svojom grijem. Ištem ti blizine! I probaj zamisliti, kako bosih nogu, topla, u postelju ti dolazim i ogrnuta tobom, za ljubav ti se bludno dajem. Zatvori oči… Neka ti moji mirisi um zagolicaju, kreni rukom, željama se vodi! Dotakni sva mjesta što žudnjom te zovu, s tijela mi poberi sve usnule proljetnice. Pomamno se bedrima uz mene stisni, taknimo se drhtajima, ljubimo se kožom. Nek’ iz vrelih tijela, orošenih željom – polete k vrhuncu, zarobljene ptice!

Ah, da vi znate koliko sam puta bio zaljubljen... A kako, u koga? - Pa ni u koga, u ideal, u onu koja bi mi se prisnila u snu. Ja stvaram u mašti cele romane. O, ne znate vi mene! (Bele noći~Dostojevski)

Šta se onda dogodilo? Jeste li našli prilike da opet negdje, na nekom mjestu nađete? - "Ne, više se nismo vidjeli", rekla je oborivši pogled. - Ali, kako? Zar on nije ostvarenje tvoga sna, razlog radosti i vrata novog života? - "Bio je previše nestvaran da bi vjerovala kako takva osoba zaista postoji. Zato sam ga ostavila, iako stvarnog, ostavljam ga u mašti. Samo na tome mjestu on će ostati čist, nedirnut i sve o čemu sam sanjala. Dobro je da postoji, makar znam da ima neko kao on. Tako se plašim da ga ne povrijedim - to uraditi njemu, znači slomiti nešto sveto. On mi je srce ponudio na dlanu. Drugačije nije znao, a ja sam bila uplašena, od snage svojih osjećaja, sve sam pustila." Zaučio je ezan, vrijeme kada se ništa ne govori. Tada se moli, u trenucima kada se dove ispunjavaju.